SRAMEŽLJIVOST ILI SOCIJALNA FOBIJA?

Jeste li  ikada osjetili znojenje ruku, lupanje srce, ubrzano disanje prilikom održavanja govora pred mnoštvom ljudi? Bojim se iskazati ono što mislim, bojim se govoriti kad sam okružen s više ljudi jer sve što kažem zvučat će glupo,  ne  volim raditi pod nadzorom i susrete s nepoznatima ljudima. Napučena mjesta i neke socijalne interakcije čak izbjegavam. Ne volim kritiku prema sebi, ali čak ne volim niti uputiti kritiku drugima. Da li je to samo osjećaj srama ili se radi o socijalnoj fobiji?

Socijalna fobija je vrsta anksioznog poremećaja, ali je ujedno i najjači oblik tjeskobe i straha u društvenim situacijama. Moramo naglasiti da je svatko nekada iskusio strah u spomenutim situacijama. Naime, strah kao emocija ima ulogu  da nas štiti od situacija koje bi mogle biti prijeteće. Evolucijski je važan te nas sprema  na reakciju  bijega ili borbe. Strahovi su normalan dio razvoja i odrastanja, djeca se uče nositi s njima i privikavaju se na određene frustrucije.

Kako bi znali da se radi o socijalnoj fobiji  ili socijalnoj anksioznosti, osoba mora doživjeti veoma visoke razine društvene tjeskobe  uz visoku razinu neugodnih fizičkih reakcija. Svakako socijalna fobija utječe na cjelokupno  svakodnevno funkcioniranje  pojedinca.

Razlozi za nastanak poremećaja mogu biti mnogobrojni.  Neki dogadaji su “zapisani“u hipokampusu i amigdali, mozgovnoj strukturi koja je zaslužna za nastajanje emocija straha .  Tamo su  zabilježeni  kao smrtonosni ili opasni.  Neravnoteža neurotransmitera serotonina spada u biološku pozadinu poremećaja.

Strahovi se nekada  uče gledajući reakcije drugih ljudi pa nije neuobičajeno da se majka i dijete boje jednakih  stvari.  Poneke statistike pokazuju da ukoliko osoba nema dovoljno dobro razvijene komunikativne i ostale socijalne vještine to također može biti jedan od razloga za razvoj socijalne fobije.  Posljedice prevelikog straha mogu biti velike i štetne, a osoba pati nalazeći se u začaranom krugu iz kojeg  ne zna sama izići. Osjećaj osamljenosti razvija i nepovoljnu sliku o sebi.

Anksioznost je neizbježna,  ponekad i spasonosna reakcija i važno je naglasiti da nije  svaka anksioznost klinički značajna. Kod sramežljivosti mi kontroliramo svoj strah, a kod socijalne fobije strah kontrolira nas.

Postoji nekoliko tehnika kojima osoba može sama sebi pomoći. Prvenstveno ne treba izbjegavati neugodne situacije, koliko god bile teške. Potom, raditi na socijalnim i komunikacijskim vještinama. Veoma učinkovita je  kognitivno-bihevioralna terapija koja fokus stavlja na rad s nefunkcionalnim mislima, tehnikama disanja i relaksacije i postepenom izlaganju.

AUTOR: Maja Tudić

Pokret otoka 21.-23. listopada 2016.

Prošla su već dva tjedna i dok su se dojmovi malo slegnuli, nadam se da motivacija nije. Naš cilj tijekom ove prve akcije Pokreta je bio stvoriti kontakte, izmjeniti iskustva i potaknuti povezivanje otoka. Naravno, gdje to bolje učiniti nego na otocima samima.

Pokretači su svi oni koji sudjeluju, bili oni otočani koji žive na otoku ili u gradu, neki se još odlučuju za svoj otok, a neki su samo ljubitelji koji su došli iz cijele Hrvatske da bismo bili što mnogobrojniji i time, naša poruka glasnija. Mnogi misle da je ovo protest, što je upravo suprotno od onoga što pokret jest.

Sve je započelo na Šolti, gdje su dajući nam smještaj za jednu noć, na taj način nekoliko Šoltana sudjelovali. Upoznali smo se na jedan jako prisan način još u autobusu do Stomorske, točnije kombiju koji nam je Promet Split poslao jer su znali da će nas biti puno pa da možemo biti posebno zgnječeni skupa i uistinu se bolje povezati. Ali, puno pozitivnije i predivno je bilo najranije ujutro, otočki oko 9, ukrcati se na naš brod.

Tamo smo imali sve obroke i dok smo se vozili do Brača smo imali priliku se malo upoznati i proučiti program.

 

Svatko je dobio svoj „patch“ s imenom, i srcem u boji. Svaka boja je označavala drugi otok, kojih je bilo 10: Šolta, Brač, Vis, Hvar, Korčula, Lastovo, Silba, Prvić, Mljet i Krk, uz koje su bili i razni mediji. 

 

Imali smo i glazbu na brodu za puni otočki dojam i kad smo pristali u Milnu uz pjesmu, prolaznici su nam se pridružili i pokazali potporu. Ukrcali smo još pokretača i krenuli dalje, put Hvara. Tada su već počele aktivnosti, organizatorice su smislile „otočki speed dating“, grupirali smo se tako da je za svakim stolom po jedno srce svake boje i svi smo predstavili sebe, svoje udruge, razmijenili iskustva i naše vizije i ciljeve. Upoznala sam ljudi različite dobi, posla, strasti, hobija, s tom jednom zajedničkom vizijom, boljitak i razvoj otoka.

Na Hvaru smo imali najljepši doček, uz zvučnike i glazbu, hranu i piće. Napokon smo bili svi na broju pa smo se zaputili put naše finalne destinacije, Vis. Tamo smo bili smješteni u apartmane, no aktivnostima nije bio kraj. Idući je bio Forum kazalište. Vidjeli smo nekoliko scena koje su vjerojatno većina iskusili i nakon što smo odgledali scenu do kraja, oni je započnu ispočetka, a mi imamo priliku reći stop u bilo kojem trenutku i zamjeniti glumicu tako da riješimo taj problem. Problemi su bili pohlepni šefovi tijekom sezone, mučenje oko financiranja i odobravanja projekata i slično. Mogli smo i mi naše scene iz života odigrati i zajedno doći do rješenja. Tada smo već bili svi umorni, ali smo imali još jednu stvar – izraditi transparente. Tako smo laganom šetnjicom od desetak minuta (opet po otočku, zapravo je bilo 30) po mračnom šumarku došli do još od rata poprilično napuštene zgrade, od DVD-a Vis. Nismo dobili večeru dok se nismo svi bacili na naša dva transparenta. 

Na jednom je pisalo: Čujete li svoje otoke?, na drugom: Hvala ti otoče. Mi smo imali zadatak po istima crtati, što je išlo bolje umjetnicima među nama, nakon čega su nam motoristi s Visa velikodušno donijeli večeru. Svi su se zabavljali i pričali, dok sam ja iscrpljena otišla spavati. Ujutro, kao i iz Šolte, ranom zorom smo krenuli natrag u Split. Do tamo smo imali zadnju priliku dodati svoj odgovor na pitanja koja su bila na panou, tipa zašto volimo otok i što želimo za njega.      

Prije nego što smo pristali u jedinu luku koja nam nije dopustila da pristanemo besplatno, Split, svi smo stali s našim transparentima na jednu stranu broda, skoro ga prevrnuli, i polako, uz pjesmu i puni entuzijazma smo pokušali da nas Splićani uz obalu uoče. Za promjenu, od početka do kraja su svi kafići bili puni, svi su nas slikavali kao da smo totalno ludi i neko čudo. Rijetko tko nam je mahnuo, najviše su nas turisti gledali u čudu. Kad smo napokon pristali, krenuli smo s našim transparentima do rive, i tamo smo se okružili njima simbolizirajući otok pjevali i plesali.  

Dali smo ljudima dobrih sat vremena da priđu kome žele i postave pitanja, informiraju se, bilo što o kojem otoku žele. S obzirom da su Splićani daleko najentuzijastičniji, odmah nam ih je prišlo dvoje, tijekom sat vremena ih se moglo nabrojati na prste dvije ruke. Zato sam turistima morala objašnjavati što ovo sve znači i čini mi se da su oni bili čak više potaknuti nego naši u kafićima. No neću biti prenegativna, barem su nas primjetili. Nakon toga smo se svi razišli, uspud smo isplanirali naravno i iduću akciju. Bilo je i suza i smijeha, svi smo se izgrlili kao da se znamo godinama i uistinu je bilo nezaboravno i prelijepo iskustvo koje je svakog od nas inspiriralo.

Iduće godine se nadam da će nas biti još više, možda još koji tinejdžer osim mene, ili tražim previše? Bilo bi lijepo da itko tko ima veze s otokom ili gaji neke osjećaje za njega da nam se priključi, reče svima i potakne priču o budućnosti otoka. Znam da, kako smo to na brodu zaključili, se mora imati doza ludosti za biti na otoku, no mislim da je svatko može naći u sebi i koji put popiti kavu na otoku, ne samo ispred Splitske banke! 😊

Autor: Dea Domljanović