ZAŠTO (NE) ČITAMO?

Nedjelja navečer. Znojni, drhtavi prsti srednjoškolaca bore se s okretanjem stranica u nadi da će barem većina toga ostati u glavi, a u mislima se ponavlja refren nemilosrdnih vulgarizama upućenih svim onim nastavnicama hrvatskog jezika koje su se usudile prisiliti ovaj mladi um da svoju nedjelju potrati na iščitavanje nebitnih tekstova koje je nekad tamo, neki, kao, bitan pripadnik ove planete jednom zapisao. I pitaju se, zašto? A onda im se upali lampica i sve dlake na tijelu odluče prkositi gravitaciji na spomen ultimativne babaroge: „Državna matura!“

A ima i onih malo snalažljivijih koji su odlučili babarogu uhvatiti u klinč pa su za raziliku od svojih kolega znojnih ruku i umova, koji nevjerojatnom snagom volje još uvijek podliježu staromodnom držanju knjige u rukama, zapitali sveznajući google da im svojom mudrošću odgovori na pitanje svih pitanja: „Što je pisac htio reći?“

Google kao da je osobno sjedio sa svim onim inim književnim mozgovima koji su slali te poruke iz svemira i dali nama smrtnicima da ih dešifriramo, jer stvarno, sve je tu! Koja budala bi onda još čitala?

I onda dođe Renato Baretić u Gradsku knjižnicu na Festival svjetske književnosti, i kaže: „Ja sam samo htio ispričati jednu lijepu priču“. Tom rečenicom dao je pljusku svima onima koji misle da postoji jedan točan odgovor na pitanje svih pitanja. 

Moram vas razočarati - google nije osobno razgovarao s Dostojevskim, a niti je autor udžbenika hrvatskog jezika pio kavu s Baudelaireom i razglabao o tim nedokučivim stihovima. Vjerovali ili ne, ni izvrijeđana nastavnica s početka teksta nije osobno poznavala Kafku da bi vam mogla dati apsolutne nepobitne teze o tome što je, zaboga, pisac htio reći. Nasreću, Baretić je živ i zdrav pred nama priznao da je svaka i nijedna analiza njegovog Osmog povjerenika točna. On je samo ispričao lijepu priču.

Ali rekao je Baretić još nešto. Rekao je mladima da nauče što treba o knjigama kako bi usrećili svoje profesorice i profesore koji čekaju željeni odgovor. No, zaboravio je nekolicinu nas koji još nismo zaboravili da ni mi nismo voljeli sve lektire, baš kao ni on, a danas smo mi ti koji ih moramo približiti mladim naraštajima. Postoji ta nekolicina nas koja se slaže da je svaki doživljaj knjige točan. On je osoban i jedinstven za svakoga, a ne samo pitanje u ispitu znanja. 

Zaboravimo onu spodobu željnu želučanih tegoba i suza nazvanu Državna Matura. Otkrit ću vam tajnu, ne čitate zbog nje! Koliko se god kosilo s načelima poučavanja, gotovo svatko može, uz pomoć sveznajućeg googla, pobijediti ovu neman i zadati joj smrtonosni udarac.

Neki će upravo u ovom trenutku pomisliti, odlično, to je to! Problem riješen.

Zašto onda, zaboga, čitamo? „Hm, pa radili su to i oni prije nas koji nisu imali ni google, a bome ni neman nad glavom“, možda ćete pomisliti, „mora da tu ima nečega“, neki će nastaviti.

Vjerovali ili ne, ima! 

Što mislite zašto su neki pisci itekako patili zbog napisanoga, završavali na sudovima, bili odbačeni od društva? Upravo zato što su imali što reći, nisu htjeli samo slijediti, a nekad su samo htjeli ispričati lijepu priču.

Razmišljanjem o pročitanim djelima razvijate sebe, činite imaginarne sklekove uma i tražite njegove granice. Čitanjem zamišljate, otkrivate, prosuđujete što volite, a što ne volite. Učite kritizirati, razgovarati, razmišljati, učite o sebi. 

No, ne zaboravimo da je čitanje zabava. Dobra knjiga vas može odvesti u krajeve koje niste ni zamišljali, može vas nasmijati, rastužiti, probuditi emocije. Baš kao Osmi povjerenik. 

I zato kada idući put budete imali knjigu u svojim rukama, dajte joj šansu, dopustite da vas mijenja, dopustite da vas rasplače, nasmije, naljuti, zbuni, dopustite da postane iskustvo i pokušajte uživati. Dopustite joj da vam se svidi ili ne svidi. Raspravljajte o njoj, kada slične priče susretnete u životu, osmjehnite im se jer ih poznajete. Neka vas inspiriraju, neka vas natjeraju da razmišljate. 

Tko zna, možda je baš Osmi povjerenik ta knjiga.

Autor: Sandra Kovačević

THE HAT. A Short Story.

Photo: Etsy.com

"Damn it!" I heard as I was making my way down the street. Looking up I saw a man in maybe his mid-twenties cursing to himself while running. He was tall, maybe 6'2" but with broad shoulders and a curiously shaped hat. Never have I tought that I would be the one holding that colorful hat moments after. Anyway, just as he disappeared behind the corner the gentle wind made the hat fall right beneath my feet. All it took was a few seconds wasted while grabbing for the hat to lose sight of the man and whatever he was running after. Not paying much attention, I hid the hat in my backpack and continued my journey towards my car. Days have passed and that hat has really grown on me. Everything was idyllic and tolerable until the lost hat posters started showing up. I ripped them off of trees and billboards whenever I saw them. One morning while reading the newspaper a picture struck me like a lighting bolt because of a rather familiar man on it. I tried so hard to remember but I just could not connect the running man and the soldier on the picture standing between his friends, smiling and gloating because of receiving a medal of honor. Reading through the text I found out that while he was away on military duty, his family was in a tragic accident. I did not know how to react so I decided to return the hat to its rightful owner. That day ended with a beer in one hand, some peanuts in the other hand, listening to music in a downtown pub feeling bad for taking the soldiers hat for so long after finding out it was his son's hat.

by Felicio Orlandini

OSTAJE LI IŠTA?

 

Postoji li igdje zapis mojeg života?

Zapis u kojem su riječi satkane 

od boli i sreće?

Je li ostalo još stranica? 

Je li ostalo još uspomena

Je li ostalo išta osim pokidanih stranica? 

Život, kao i uspomene, tragovi u pijesku.

Dovoljan je dašak vjetra da nestanu bez traga. 

Ponekad, ako je čovjek dovoljno jak

može ostaviti svoj trag. 

Trag koji će tu biti do kraja svijeta.

Ja to ne želim. 

Želim da moje uspomene vjetar odnese

dalje i dalje 

I da moj trag nestane.

Autor: Maja Čabrajić