AL' TI NE PRATIŠ NOGOMET? PA TI ONDA NISI MUŠKO.

 

To je rečenica koju sam čula za vrijeme jednog razgovora u razredu. 

Od kada traje i do kada će trajati fenomen zvan muškarci & nogomet? Glavni sponzori svih većih sportskih događaja redom su pivovare. U svojim reklamama one uglavnom vrbuju samo par excellence prototipove  Hrvata. Svi redom uspješni, muževni, poznati, šarmantni i, naravno, vole pivo i nogomet. Televizija mi kaže da je to normalno. Ovdje. U Hrvatskoj.

Kad je svojevremeno najpoznatiji europski nogometaš David Beckham prešao iz talijanskoga nogometnoga diva Milana u američki Los Angeles Galaxy, čovjek se slobodno mogao šetati američkim ulicama jer ga nitko nije prepoznavao. Kako to? Zato što tamo europski soccer nije u trendu. Znači li to da tamo ne žive muškarci? Pa kakva je to država?! E, ali – imaju i oni svoga muškarca. Američki prototip obavezno pohodi Super Bowl, američki sportski događaj broj jedan. Ako ne jedeš hamburger i ne piješ pivo i ne pratiš američki nogomet – nisi muškarac. E, sad – koji od ova dva nogometa je muževniji? Amerikanci kažu njihov, Europljani brane svoj, i nitko ne priznaje ovoga drugoga, drugačijega.

Kako sam se ja onda mogla zaljubiti (s obzirom da se i profesorice i profesori zaljubljuju!) u jednog muškarca koji nije velik ljubitelj piva, barem ne ovih komercijalnih pivovara, i više voli glazbu od sporta?  Pitanje je – je li problem u postavljenom kalupu, jer ne stanem u njega, ili obliku kalupa koji nije namijenjen za svakoga?!

U obranu hrvatskim korporacijskim pivovarama stajem jedino kad je u pitanju pravopis. Hvala im što ne propagiraju imenicu ženskoga roda - piva. Da kojim slučajem to rade, ni jedan pravopis ni rječnik ne bi bili relevantni pored jumbo plakata i onih iritantnih reklama koje prekidaju sve gledljivo na televiziji. Da smo na čisto, imenica pivo srednjega je  roda.

Eh, predrasudo, teška li si.

 

AUTOR: Marina Modrić

PROFESORI ON THE ROAD

Sezona je maturalnih putovanja i ako popričate s bilo kojim srednjoškolcem, vjerojatno ćete slušati o nezaboravnim doživljajima iz Češke, Austrije, Španjolske, Grčke, Italije ili neke druge europske destinacije koju su poharali ili će ovih dana poharati naši srednjoškolci. Ali rijetko se itko osvrne na doživljaje profesora koji hrabro vode grupe tinejdžera na putovanje koje će pamtiti cijeli život.

Glavna misao svakog profesora putnika je  - samo da se svi vrate živi i zdravi.  I doista, ako su svi stigli sretno kućama, profesor će smatrati ekskurziju uspješnom. Budući da maturanti često kreću punoljetni na ekskurziju, teško je išta im zabraniti. Sve što možemo je pouzdati se u kvalitetan odnos koji smo s tim mladim ljudima izgradili u protekle tri, četiri godine i nadati se da im prevelike gluposti neće pasti na pamet. Moram priznati da do sada nisam imala problema s velikim glupostima. Ali to ne znači da manje brinem. 

Postoje neke sitnice koje s godinama prerastaju u profesionalnu deformaciju. Na primjer, konstantno brojanje jesu li svi na okupu. Izlazimo iz autobusa ... jedan, dva, tri, četiri … dobro je, svi su tu. Ulazimo u muzej.. .. pet, šest, sedam, osam … dobro je, svi su tu. Jednom sam prijatelje prebrojavala na izletu. Nije im bilo jasno. Svim kolegama koji su putovali s učenicima je, vjerujem, jasno. Također, nikada ne nosim sa sobom toliko lijekova kao kad idem na ekskurziju. Temperatura, glavobolja, zubobolja, grlobolja - sigurno je da će se nešto od toga dogoditi i treba biti spreman. Jutarnja kucanja na vrata kako ne bi zaspali, večernja provjera da su svi dobro i u hotelu – to je rutina svakog profesora putnika.

Ali isplati se. Kada promislim da imam priliku biti dio nečega što će pamtiti cijeli život, isplati se.  Maturante smo upoznali dok su još bili djeca, a sada pred nama stoje mladi ljudi s kojima se, možda zadnji put, imamo priliku družiti, zabavljati, razgovarati i nadići atmosferu učionice. Još ako se poklopi dobra profesorska ekipa, iako umorni, ipak se i mi sretni vraćamo s ekskurzije.

 AUTOR: Sandra Kovačević

SREĆA

Biće sreću nema. 

Vidi samo rupu u svijetu osjećaja.  

Život gleda novcem i izgledom. 

Neki se inspiriraju ljubavlju, a druge nije briga.

Autor: Zvonimir Putnik

PET (POGREŠNIH) MITOVA O BOKSU

„Koliko dugo trenirate? Tučete li se vi tamo? Jesu li Vam ikad slomili nos? Jeste li ikada ikoga nokautirali?“

Ovo su samo neka od pitanja koja nam učenici upute kad čuju da se u slobodno vrijeme bavimo boksom. Budući da smo još uvijek u jednom komadu i bez (vidljivih) ozljeda, vrijeme je da razriješimo najpopularnije mitove vezane za boks, konkretno - ženski boks, te da pokažemo da je bavljenje ovim sportom višestruko pozitivno za naše zdravlje, samopouzdanje, ali i izgled, kao i dobra priprema za mečeve s učenicima u ringu zvanom učionica.

Mit br. 1. Boks nije za žene, slomit će mi nos i nabildat ću se kao Hulk.

POGREŠNO! Boks ima odličan učinak na žensko tijelo jer se trening sastoji od aerobnih i anaerobnih vježbi. Rade se sklekovi, trbušnjaci, čučnjevi i razne vježbe snage, tijekom treninga radi čitavo tijelo i nema opasnosti od nabijanja prevelike mišićne mase na rukama i gornjem dijelu tijela. Nakon svakog treninga nos, također, ostaje na svom mjestu, u jednom komadu jer je kontakt rukavicama uglavnom s vrećom i sve završi bez posljedica po ikoga.

Mit br. 2. Boks je nasilan i opasan.

POGREŠNO! Boks je plemeniti sport u kojemu se vrednuju samo tri vrste udaraca: direkt, aperkat i kroše. Od snage je važnija taktika pojedinca, a boksači rekreativci ne tuku se kao profesionalci, nego snage odmjeravaju u kontroliranom sparingu bez jakih udaraca. Većina boksačkog dijela treninga otpada na udaranje u vreću, gdje se najbolje uči tehnika i gdje snaga može doći do izražaja, bez posljedica za okolinu.

Mit br. 3. Neću izdržati trening.

POGREŠNO! Iako intenzivan tijekom svih 60 minuta, boksački trening odgovara većini ljudi koji nemaju težih zdravstvenih problema. Nakon određenih treninga, među boksačicama česte su razmjene poruka sadržaja: „Trebalo mi je pet dana da se dignem iz kreveta zbog upale mišića“, ali to je čisto pretjerivanje. Iz kreveta se dižemo većinom nakon trećeg dana upale.

Mit br. 4. Muškarci su jači u boksu.

POGREŠNO! Jak intenzitet treninga ubojito djeluje na podosta muške populacije u našem klubu, koja poklekne nedugo nakon uvodnog zagrijavanja, dok se ženski dio grupe odlično drži tijekom cijelog treninga, a i nakon treninga. Stenjanje, puhanje i zapomaganje s muške strane uobičajena su zvučna kulisa u boksačkoj dvorani, dok žene, istovremeno, „bace ćakulu“ s kolegicama. Toliko o muškoj nepobjedivosti.

Mit br. 5. Boks nije za profesorice.

POGREŠNO! Boksačice u našem klubu redom su profesorske struke, odnosno, rade u školi. Među nama tu su učiteljice razredne nastave, profesorica hrvatskoga i stranih jezika, biologije, kemije, informatike, matematike, a svima nam je zajedničko udaranje u vreću nakon završetka radnoga dana. Razlog? Nismo sigurni ;)!

Zaključak? Nakon što smo slomili najveće mitove vezane za (ženski) boks, ne preostaje ništa drugo nego pozvati sve drage učenice, ali i učenike, te kolegice i kolege da nam se pridruže u dvorani te da zajedno s nama odrade barem jedan trening. Možda upravo  u boksu nađu novu životnu strast, ili barem novi hobi. Vidimo se! 

Autor: Ivana Spahija

POST VACATION BLUES

Sigurno se zapitate zašto je povratak obavezama nekada stresan ili neugodan? Ne trebamo se brinuti jer se događa većini.  Nakon ljetnog odmora, iako bismo trebali biti odmorni i puni elana, trebamo neko vrijeme za prilagodbu.

Naizgled ironično, ali kod većine ljudi uobičajeno je da odlazak na odmor umanjuje svakodnevni stres, dok povratak izaziva drugu vrstu opterećenja. Odmor nam nudi nove i pozitivne mentalne i kognitivne stimulacije, smanjuje otpuštanje hormona stresa, organizam puni novim pozitivnim vibracijama, jača tjelesnu aktivnost i potiče lučenje serotonina, što doprinosi osjećaju sreće. Novi pogledi, novi zvukovi, novi okusi i mirisi potiču kreativnost i stvaranje novih sinapsa u našem mozgu. Dokazano je da su ljudi koji odlaze češće na odmor i putovanja dugoročno produktivniji na poslu, kreativniji, sretniji, fizički spremniji te boljeg psihofizičkog zdravlja. Sjetimo se mnogih umjetnika, pisaca, primjerice Mark Twain ili Ernest Hemingway su putovali za da bi pronašli vlastitu kreativnost i stvorili neka od svojih najboljih djela. 

Po povratku u svakodnevnu rutinu čini se da se ponovno nalazimo u tjeskobnom stanju ili stanju depresije no stručnjaci tvrde kako to stanje ipak nije ozbiljno, već se radi o tranzicijskom periodu, «Post Vacation Blues», koji se malim savjetima može brzo prebroditi.
1. Cijenite ono sto ste proživjeli tijekom putovanja ili odmora

• Pokušajte zadržati užitke odmora kao dugoročna iskustva i uspomene.

• Cijenite mogućnost odmora i putovanja i sjetite se kako ima ljudi koji si to ne mogu priuštiti.

2. Uvedite u svakodnevni život dijelove putovanja ili odmora

• Ukoliko ste uživali u okusima neke nove kuhinje ili iskusili nešto posve novo, pokušajte to uvrstiti nekada u svoju svakodnevnicu.

3. Povratak s odmora neka bude nekoliko dana prije školskih ili poslovnih obveza  

• Dopustite si nekoliko dana nakon putovanja za organizaciju nadolazećih obaveza.

4. Povremeno se zamišljajte kako uživate na zabavnom mjestu gdje ste se odmarali

• U maštu pokušajte uključiti sve svoje osjete: mirise (miris mora, livade), okuse, boje, posebice zvukove (cvrkut ptica, zvuk valova) i dopustite da napeti školski trenutak zamijenite vlastitom relaksacijom jer pozitivne mentalne slike smanjuju napetost.

5. Planirajte sljedeći odmor

• Nakon ljetovanja možete početi razmišljati o odlasku u planine ili o zimskim praznicima.

6. Osjećate dugoročno nezadovoljstvo nakon putovanja

• Ukoliko se dugo nakon putovanja nalazite u istom tjeskobnom ili depresivnom stanju, osjećate da vas svakodnevnica ili posao ne ispunjavaju i dalje ili da kod kuće ne uživate, možda  je zaista potrebno napraviti određene životne promjene.

Autor: Maja Tudić